Svaki oblik volontiranja je plemenit. Bilo to u dječjem domu, pučkoj kuhinji ili pak u bolnici. Okušale smo se u svim oblicima, no ostala nam je još bolnica.
Zahvaljujući odgajateljici Žani i knjižničarki Tihani, dobile smo priliku interpretirati kratke priče oboljeloj djeci. Izdvojile smo jedan danu svibnju i zaputile se prema Vinogradskoj bolnici gdje nas je čekalo nekoliko mališana. Tog je dana naš cilj bio izmamiti osmijeh na njihovim licima. Iako nam je početna zamisao bila da im čitamo priče, to se ubrzo promijenilo. Priče su bile lijepe i poučne, no primijetile smo da im samo čitanje priča ne znači mnogo.
Nakon nekog vremena djeca su predložila da igramo društvene igre što smo mi s veseljem prihvatile. Podijelili smo se u parove i započeli s igrom. Upravo je ta igra rezultirala onim smijehom koji smo toliko priželjkivale čuti, no ne samo s njihove strane, već i s naše. Uživali smo, igrali se i smijali! Hodnicima se orio smijeh, na što nisu ostali ravnodušni ni djelatnici bolnice. Bilo je divno vidjeti ozarena lica. Shvatile smo koliko im takvi mali trenutci puno znače. Ubrzo je došao kraj našeg druženja. Iako je bilo teško prekinuti igru, na dječjim licima nije bilo tuge, već radost i zahvalnost. U tome i jest smisao volontiranja- uljepšati nekome dan. Tih sat vremena nekome je mnogo značilo, a mi bismo ih možda prespavali.
U ovim godinama je važno naučiti rasporediti svoje vrijeme i dijeliti ga s onima kojima je potrebno. Živimo u ubrzanom svijetu gdje svatko uglavnom gleda samo i isključivo sebe. Opterećujemo se sitnicama koje zapravo nisu toliko bitne. Bitno je biti u miru sa samim sobom. Taj mir ne dolazi iz materijalnog, taj mir pružaju trenutci u kojima dajemo sebe za druge. Moja je želja da svatko tko ovo čita uoči da radost nije u zadovoljavanju vlastitih želja, nego u davanju sebe drugima. Sreća je prolazna, no radost je trajno stanje srca.
Barbara Stepić, 4.razred
